sijelo kod prike ;)

Ahmed ibn Hanbel je kod muslimana, bez obzira kojoj od četiri pravne škole (mezheba) pripadali, poznat kao imam i čuvar sunneta. To zvanje je s pravom stekao jer je u sudbonosnom povijesnom trenutku za islamski ummet odbranio izvorno islamsko učenje, u vrijeme kada su muslimani bili izloženi opasnoj smutnji kroz nova teološka naučavanja i interpretacije vjerskih istina, a koja su imala podršku u tadašnjoj zvaničnoj vlasti i zvaničnoj ili dvorskoj ulemi, o čemu ćemo u nastavku opširnije pisati.

Rođenje, djetinjstvo i školovanje

Puno ime imama Ahmeda je Ahmed ibn Muhammed ibn Hanbel ibn Hilal eš-Šejbani Ebu Abdullah el-Mervezi el-Bagdadi. Njegova majka bila je noseća sa njim kada je iz Merva došla u Bagdad, grad u kojem se on rodio, živio i umro. Rođen je 20. 3. 164. h.g. Još od ranog djetinjstva počeo je tragati za naukom i na tom mubarek putu posjetio je poznate islamske centre znanosti: Kufu, Basru, Abadan, Vasit, Mekku, Medinu, Jemen, Šam, Džeziru i druge. Nije mu bilo teško da se zbog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, naslijeđa (islamskog znanja), iz Bagdada pješice zaputi u Jemen, odnosno u glavni grad Jemena, Sanu. Na isti način obreo se i u Tarsusu, a nedostatak sredstava i majčina molba da ne izbiva toliko dugo od kuće, spriječili su ga da posjeti i Rejj i uči pred tamošnjim muhaddisom Džerirom ibn Abdul-Hamidom. Svom profesoru i šejhu, imamu Šafiji, obećao je da će doći u Egipat da nastavi učenje pred njim, ali ga je Šafijina rana smrt spriječila u tome. Imam Ahmed je Arap iz plemena Zuhel ibn Šejban, ali kao što je rekao Jahja ibn Mein: ''Mi se nikada nismo ponosili našim čistokrvnim arapskim porijeklom, niti smo to spominjali i isticali.'' (Tarihu Bagdad, IV/414) Ahmed ibn Hanbel znao je da veličina i ugled nisu u porijeklu već u korisnom znanju i dobrim djelima. Kako je rekao pjesnik:

Što se porijekla tiče, sve ljude ista sudbina prati

Adem je njihov otac, a Hava im je mati

I ako se čovjek na prvo porijeklo s ponosom vraća

Nek zna da je to čime se ponosi, voda i ilovača

Stvarni ponos samo istinskim učenjacima pripada

Oni su svjetiljke onome ko hoće da se po Božijoj uputi vlada

Vrijednost ljudi je u znanju i vrlinama koje imaju

po svojim djelima, a ne po porijeklu, ljudi se poznaju

Svaki čovjek je protivnik onome o čemu znanja nema

Neznalice su uvijek bile neprijatelji učenjacima.

Kada je napunio šesnaest godina počeo je proučavati i sakupljati hadise. Bilo je to 179. godine po Hidžri, u godini u kojoj su umrla dvojica velikana islamske misli, imam Malik i Hamad ibn Zejd. Prvi učenjak pred kojim je mlađahni Ahmed ibn Hanbel slušao hadis bio je Hušejm ibn Bešir el-Vasiti, a prvi učenjak od kojeg je zapisivao hadise bio je znameniti hanefijski alim Ebu Jusuf. Praksu zapisivanja i sakupljanja hadisa, Ahmed ibn Hanbel nije napustio do svoje smrti. Jedan čovjek ga je vidio kako pod stare dane drži divit i pero u rukama, pa je rekao: ''Ebu Abdullah, zar u tim godinama?!'' Ahmed ibn Hanbel odgovorio je: ''Da, sa divitom do mezara.'' (Ibnul-Dževzi, Menakibu imam Ahmed, str. 37) Učenje i traganje za korisnim znanjem ne poznaje razliku između starosti i mladosti, jer učenjak je poput čovjeka koji pije vodu iz mora, što više uči i saznaje, sve se više povećava žeđ za znanjem. Pet puta je obavio hadž, od toga tri puta pješice. Na jednom od tih putovanja nije imao, ni prilikom odlaska ni prilikom povratka, više od 30 dirhema. (Menakibu imam Ahmed) Rekao je imam Šafija: ''Otišao sam iz Bagdada, a u njemu nisam ostavio boljeg fakiha, većeg isposnika, skromnijeg čovjeka i većeg učenjaka od Ahmeda ibn Hanbela.'' (Tarihu Bagdad, IV/419) Također je rekao: ''Ahmed ibn Hanbel je imam u osam disciplina: hadisu, fikhu, lingvistici, tefsiru, isposništvu, skromnosti, pobožnosti i sunnetu.'' (Tabekatul-Hanabile, I/5) A imam Ibn Ja'la je na ove Šafijine riječi samo kazao: ''Istinu je rekao imam Šafija o imamu Ahmedu.'' (Tabekatul-Hanabile)

Veliki poznavalac Kur'ana i sunneta

Imam Ahmed bio je srednjeg rasta, izrazito lijepog i svijetlog lica. Knio je kosu i bradu, a u bradi je u dubokoj starosti imao crnih dlaka. Nosio je malo grublju odjeću, ali najčešće bijelu koja je uvijek bila besprijekorno čista i ispeglana. Rekao je Muhammed ibn Abbas en-Nahvi: ''Vidio sam imama Ahmeda, djelovao je jako ozbiljno, a na sebi je imao grubi ogrtač.'' (Sijer e'alam en-nubela, XI/184) U Bagdadu su u to vrijeme bile stotine ljudi koji su nosili takve ogrtače, ali ovaj čovjek prenosi da je u takvom odijelu vidio Ahmeda ibn Hanbela. Zašto? Zato što je Allah htio da na ovog velikana islamskog ummeta ostane spomen u svim generacijama tako da su ljudi opisivali najsitnije detalje koje su kod njega vidjeli, kao naprimjer: ''Ahmed je upitan o tome i šutio je'', ''Ahmed je upitan o tome, pa je svojim pogledom prostrijelio onoga ko je pitao'' i sl. Njegov izgled i i pojava odavali su ozbiljnost i ulijevali strahopoštovanje kod ljudi tako da su se mnogi muslimani, pa čak i alimi, u njegovom prisustvu ustručavali bilo šta kazati.  Poznat je slučaj Jezida ibn Haruna, učenjaka i muhaddisa, koji se na jednom skupu želio našaliti i kada je završio sa svojom šalom, čuo je da se neko nakašljao. Kada su mu rekli da je to bio imam Ahmed, on je rekao: ''Subhanallah, zašto me niste obavijestili da je među nama imam Ahmed, ja se u tom slučaju ne bih šalio.'' (Sijer e'alam en-nubela, XI/194) Imam Ahmed nije oblačio skupocjenu odjeću kojom su se kitili vladari i bogataši kako bi se raspoznavali u društvu, niti je pak oblačio grubo sukno koje su nosile sufije, kako bi ljudi pomislili da se on kroz odijevanje i vanjski izgled želi pokazati kao pobožnjak kojeg krasi izrazita skromnost. Maksimalno se posvetio učenju i proučavanju kur'anskih i hadiskih znanosti. Kritizirao je one koji su zapostavili proučavanje tefsira i kur'anskih nauka i govorio je: ''Ljudi su ostavili proučavanje i razumijevanje Kur'ana.'' (El-Adabu eš-šer'ijje, II/71)

Napisao je djelo o derogiranim i derogirajućim ajetima (nasih i mensuh), zatim Et-Tefsir el-kebir, u kojem je sakupio tefsir i komentare pojedinih ajeta od strane ashaba i tabiina. A što se, pak, hadiske nauke tiče, postoje predaje u kojima se spominje da je on napamet znao milion hadisa. (Sijer e'alam en-nubela', XI/187) Njegovo djelo El-Musned sadrži trideset hiljada hadisa. Ahmed ibn Hanbel poznavao je nedostatke i mahane u predajama i dobro je znao razliku između vjerodostojnih (sahih) i nevjerodostojnih (daif) hadisa, tako da su se muslimani u tom pogledu vraćali i pozivali na njega. Osim toga, on je bio vrsni poznavalac značenja kur'ansko-hadiskih tekstova i propisa koji su iz njih derivirani. Zapravo, u tome je bio predvodnik učenjaka svoga vremena i to su mu priznali islamski autoriteti poput Ishaka ibn Rahevejha, Ebu Ubejde i drugih. Učenjak Ebu Sevr rekao je o Ahmedu ibn Hanbelu: ''Kada bi imam Ahmed odgovarao na postavljeno pitanje, činilo se kao da se pred njim nalazi ploča na kojoj je ispisano sve dunjalučko znanje i da on čita sa nje.'' (Er-Reddu ala men ittebea' gajre mezahibil-erbea', str. 9)

Teološko-filozofski ''problem'' koji je posijao smutnju među muslimanima

Imam Ahmed ibn Hanbel strogo se držao Kur'ana i sunneta i nije se upuštao u teološke rasprave o pitanjima koja nisu bila predmet rasprava prvih generacija, a posebno ako su to bila doktrinarna pitanja vezana za temelje islamskog vjerovanja. A ukoliko su postojale predaje u kojima se po određenim akaidskim pitanjima spominju riječi i mišljenja prve dvije generacije muslimana tj. učenjaka, on je njihova mišljenja smatrao meritornim i ispravnim, a rasprave o tim pitanjima izlišnim i nepotrebnim. Jedno od tih pitanja bilo je i ono o stvorenosti Kur'ana (halkul-Kur'an) kao Allahove objave koje je aktuelizirano u vrijeme abasijskog halife Me'muna. Naime, muslimani su od samog početka potvrđivali Allahu svojstvo govora i vjerovali su da je Kur'an nestvoreni Allahov govor. To je osnova oko koje je postojao konsenzus islamskih učenjaka iz generacije ashaba i tabiina. Tako je bilo sve do početka trećeg hidžretskog stoljeća kada se pojavio halifa Me'mun koji je bio poznat po svojoj pronicljivost i natprosječnoj inteligenciji. Bio je daroviti govornik koji je volio logiku i filozofiju, i kao halifa islamske države naredio je da se na arapski jezik prevedu djela grčkih filozofa, prije svega Aristotela i Platona. Inspirirani tom filozofijom, neki islamski učenjaci počeli su voditi rasprave i polemiku o temeljnim vjerskim pitanjima i podvrgavati ih sudu razuma iako su ona sama po sebi iz domena gajba, tj. nevidljivog i za razum nedokučivog. Tako su između ostalih na red došla i Allahova lijepa imena i svojstva savršenstva, a posebno svojstvo govora. I pošto je Kur'an Allahov govor, počelo se raspravljati o tome da li je on stvoren ili nije. Halifa Me'mun, i sam sklon filozofiranju i racionalizmu, podržao je stav onih koji su tvrdili da je Allahovo svojstvo govora vječno, ali da je Kur'an kao ''produkt'' tog govora i kao Allahova objava, stvoren. Te teološke polemike i rasprave izazvale su velike nerede i zapalile vatru smutnje čiji je oganj zahvatio cijelu islamsku državu, i nije se smirivao sve do vremena hilafeta Vasika ibn Mu'tesima.

U širenju tog vjerovanja i slobodno možemo kazati ''dogme'' o stvorenosti Kur'ana, u vrijeme halife Me'muna posebnu ulogu odigrala su dvojica ljudi: Ahmed ibn Duad (umro 240. godine po Hidžri) vrhovni kadija na dvoru halife Me'muna, i Ishak ibn Ibrahim ibn Husejn ibn Mus'ab, poznatiji kao El-Mus'abi. On je bio komandir policije u Bagdadu u vrijeme abasijskih halifa Me'muna, Vasika i Mutevekkila. Njemu je halifa Me'mun, koji je tada boravio u Tarsusu, kako je to zabilježio Ibn Džeriri et-Taberi u svojoj Historiji, II/112-121, poslao pet različitih naloga o načinu uvođenja i širenja vjerovanja u ''stvorenost Kur'ana''. Prvi nalog odnosio se na ulemu i pozivanje učenjaka na informativne razgovore u stanicu policije u Bagdadu i traženje njihovog mišljenja i odgovora na to pitanje. Nakon njihovog saslušavanja, Mus'abi je slao izvještaj halifi o tome šta je svaki od učenjaka kazao i kako se izjasnio. Na početku se na taj nalog niko od slobodoumnih učenjaka nije osvrtao. Drugi nalog odnosio se na posebno privođenje sedmerice muhaddisa: Muhammeda ibn Sa'da, Jezida ibn Haruna, Jahja ibn Meina, Ebu Hejseme, Ismaila ibn Davuda, Ismaila ibn Mes'uda i Ahmeda ibn Ibrahima ed-Devrekija. Oni su pod prijetnjom najstrožijim sankcijama potvrdili to što je od njih tražio halifa Me'mun. Ahmedu ibn Hanbelu to je teško palo i žalio je što nisu izdržali i bili strpljivi. On je bio protiv širenja takvog vjerovanja i čak nije htio klanjati dženazu onima koji su na pitanje o stvorenosti Kur'ana, svjesno i s ubjeđenjem, potvrdno odgovorili. Jedan od onih kome nije htio klanjati dženazu bio je učenjak Ebu Nasr et-Temmar.

Nakon toga redale su se Me'munove naredbe, direktive i prijetnje, pa se među onima koje je pobijedio strah od sankcija, našao i poznati alim Ebu Ma'mer el-Kati'i. Zatim je halifa Me'mun naredio da se u policiju pozovu i o spomenutom pitanju očituju i drugi učenjaci. Na taj poziv nisu se odazvala samo četverica islamskih učenjaka: Ahmed ibn Hanbel, Muhammed ibn Nuh, Ubejdullah ibn Umer el-Kavariri i Hasan ibn Hamad. Međutim, nakon izvjesnog vremena, posljednja dvojica popustila su i verbalno su potvrdili da je Kur'an stvoren, ali su to srcem poricali. Za razliku od njih, Ahmed ibn Hanbel i Muhammed ibn Nuh ostali su dosljedni svom vjerovanju i jezikom i srcem. Zbog toga je izdat hitan nalog o njihovom hapšenju i poslati su u Tarsus na suočenje sa halifom Me'munom. Ahmed ibn Hanbel je u toku putovanja molio Allaha da ga sačuva od susreta sa halifom Me'munom, i Allah mu je uslišao dovu. Me'mun je umro prije nego što su njih dvojica stigli u Tarsus. Nakon toga, oni su vraćeni u Bagdad, ali je pri povratku iz Tarsusa umro Muhammed ibn Nuh u mjestu Anat. Dženazu mu je klanjao Ahmed ibn Hanbel, koji je nakon toga strpan u zatvor. Osim dvojice spomenutih Me'munovih epigona, Ahmeda ibn Duada i El-Mus'abija, glavni ideolozi novog učenja i širitelji smutnje u vezi pitanja ''halkul-Kur'an'', bili su: Sumame ibn Ešres (umro 213, h.g.), Ebu Ishak En-Nazam (umro 230 h.g.) i El-Džahiz Amr ibn Bahr ibn Mahbub el-Basri el-Kinani (umro 255. h.g.) Ovaj posljednji napisao je knjigu ''El-Bejanu vet-tebjinu'' koja se odnosi na spomenutu problematiku i poklonio ju je Ibn Ebi Duadu, a on ga je za to nagradio sa 5.000 dirhema. Kada je halifa Me'mun osjetio da mu se bliži smrtni čas, pozvao je svoga brata Mu'tesima i nasljednika na vladarskom tronu, i oporučio mu da nastavi ubjeđivati ljude, posebno učenjake, u ispravnost vjerovanja u ''stvorenost Kur'ana'', i da ih nemilosrdno kažnjava ako to odbiju potvrditi.

Trideset mjeseci tamnovanja

Halifu Me'muna je, 218. godine po Hidžri, na prijestolju naslijedio njegov brat Mu'tesim Muhammed ibn Harun er-Rešid. Međutim, on ni u intelektualnom ni u državničkom pogledu nije bio ravan svom bratu niti je dorastao takvom položaju. Čak je jedne prilike sam sebi javno pripisao nepismenost. Naime, kada je upitan za značenje riječi ''kele'' (trava) ni on ni njegov ministar nisu znali šta ta riječ znači. Tom prilikom rekao je: ''Subhanallah, halifa je nepismen, a njegov ministar je beduin.'' I šta je onda mogao očekivati Ahmed ibn Hanbel, koji je i dalje čamio u tamnici, od takvog halife osim nastavak mučenja i ponižavanja. Tako se i desilo. Halifa Mu'tesim, za razliku od svog prethodnika, nije se zadovoljio samo zatvaranjem imama Ahmeda, već je naredio da ga vežu u lance i da ga bičuju. U lancima je čak predvodio namaz svojim zatvorskim drugovima. Osim toga, prebacivali su ga iz tamnice u tamnicu ne bi li popustio, i u zatvoru je proveo trideset mjeseci. Ispred halifinog dvora dolazili su učenjaci i filozofi poput Ahmeda ibn Muhammeda ibn Rebaha i Ebu Šuajba el-Hidžama, da sa njim raspravljaju. Iako su oni bili vični raspravama, svaki put su bili poraženi jasnim dokazima koje je protiv njihovog učenja iznosio Ahmed ibn Hanbel. I pošto je njihova sila argumenata pala u vodu, preostao im je i dalje samo argument sile, pa su, kako bi mu se osvetili, poslije svake rasprave još su više stezali okove na njegovim nogama. Na kraju je prebačen u samicu bez prozora i svjetla. 219. godine po Hidžri, Ahmed ibn Hanbel odveden je pred halifu Mu'tesima koji je želio da lično sluša raspravu između čuvara sunneta Ahmeda ibn Hanbela i vođe i zaštitnika bidata (novotarije) Ahmeda ibn Ebi Duada.

Interesantno je napomenuti da se Ahmed ibn Hanbel prilikom debate uopće nije osvrtao na Ahmeda ibn Duada niti ga je htio gledati u oči, već je dostojanstveno, bez imalo straha i pribjegavanja lukavštinama, iznosio svoje stavove obraćajući se prije svega halifi Mu'tesimu, ubjeđujući ga u pogubnost novog učenja i njegovu odgovornost kao halife zbog širenja takvog vjerovanja među muslimanskim masama. Imam Ahmed znao je kolika je odgovornost na njemu kao vjerskom autoritetu kojeg su ljudi slušali i slijedili, zato je ostao dosljedan i nepokolebljiv i nije iznevjerio muslimane koji su sa papirom i olovkama u rukama, svaki dan dolazili u dvorište njegove kuće i čekali šta će imam Ahmed reći o iznuđenom i nametnutom novom vjerovanju u pogledu Kur'ana kao Allahovog govora. Dostojanstveno držanje i snaga argumenata natjerali su halifu Mu'tesima da popusti i promijeni svoj stav o Ahmedu ibn Hanbelu. Iako ga je Ahmed ibn Duad preklinjao da ga ostavi u zatvoru i upozoravao na njegovu ''opasnost'' ako se nađe na slobodi, halifa Mu'tesim naredio je da se Ahmed ibn Hanbel pusti iz zatvora.

'Seid ibn Amir je čovjek koji je kupio Ahiret dunjalukom i dao prednost Allahu i Njegovom Poslaniku nad svim ostalim' (historičari)

Seid ibn Amir El-Džumehi bio je jedan od hiljade onih koji su izišli na mjesto Tenim, nedaleko od Mekke, na poziv kurejšijskih prvaka kako bi bili očevici smrti jednog od drugova Allahovog Poslanika (s.a.v.s), Hubejba ibn Adija, kojeg su na prevaru zarobili. Njegova mladalačka sposobnost mu je omogućila da se probije između ljudi i dospije do uglednika iz plemena Kurejš poput Ebu Sufjana ibn Harba, Safwan ibn Umeje i drugih koji su prednjačili u koloni. Na taj način je mogao vidjeti kurejšijskog zarobljenika okovanog u lance, dok su se žene, djeca i mladići tiskali prema mjestu pogubljenja gurajući ga kako bi se na njemu osvetili Muhamedu, s.a.v.s., zbog svojih rođaka poginulih na Bedru.

Kada je  gnjevna povorka stigla sa  zarobljenikom na mjesto pogubljenja, mladić Seid ibn Amir se ispravi svim svojim stasom da vidi Hubejba kojeg su vodili prema drvenom križu za razapinjanje.
Čuo je njegov čvrsti i mirni glas kroz galamu žena i djece, koji je govorio: Ako bi me pustili da klanjam dva rekata prije smrti, dobro bi učinili. Gledao ga je dok je okrenut prema Kibli klanjao dva rekata. Kako ih je samo lijepo obavio i upotpunio! Onda ga je vidio kako se okreće u pravcu glavešina kojima reče: Tako mi Allaha, da se nisam bojao da ćete misliti da se bojim smrti ako oduljima namaz, još bih klanjao!
Dalje je svojim očima gledao kako Hubejba živog masakriraju, otkidajući mu komad po komad mesa i pitajući: Bi li volio da se spasiš, a da Muhamed bude na tvome mjestu? On je odgovarao, dok mu se krv lila iz rana: Tako mi Allaha, ne bih volio da sam miran i spokojan među svojom djecom i ženom, a da Muhameda ubode samo jedan trn!
Ljudi su skandirali dižući ruke uvis i vičući: Ubijte ga! Ubijte ga!
Seid ibn Amir vidje Hubejba kako diže pogled prema nebesima, preko razapetog križa, učeći dovu: Moj Allahu, umanji njihov broj, pobij ih sve redom i nijednog od njih ne ostavljaj živog!
Kurejšije se vratiše u Mekku i sa novim događajima zaboraviše Hubejba i njegovu pogibiju. Međutim, tek stasali dječak Seid ibn Amir nijednog časa nije iz svojih misli gubio sjećanje na Hubejba. Vidio ga je na snu i na javi. Uvijek mu je u podsvijesti bila njegova slika dok je klanjao, miran i spokojan, ona dva rekata ispred razapetog križa. Kao da je čuo njegov glas dok je učio dovu protiv Kurejšija i stalno je strahovao da ga ne pogodi grom ili kakva kamena gromada sa nebesa.
Hubejb je podučio Seida onome što on nije znao. Podučio ga je da je istinski život duboka vjera, te borba na putu te vjere pa čak i da se za nju i život daje. Naučio ga je da čvrst iman čini čuda i nesvakidašnje stvari. Naučio ga je još nešto, a to je da taj čovjek kojeg njegovi drugovi toliko vole može biti samo Vjerovjesnik potpomognut sa nebesa.
Kada je sve to  spoznao, Allah rasprostrani grudi Seidove za islam. Ustao je pred skupinom ljudi i obznanio svoju neovisnost od kurejšijskih grijeha i tereta, odbacivanje idola i kipova, i konačno, svoj ulazak u Allahovu vjeru.
Seid ibn Amir je učinio hidžru iz Mekke u Medinu, i od tada je stalno bio u društvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., s kojim je učestvovao u Bici na Hajberu i svim ostalim bitkama i pohodima.
Kada je časni Vjerovjesnik  preselio u blizinu svoga Gospodara, a On je zadovoljan sa njim, britka sablja je i dalje ostala isukana u rukama dvojice halifa Ebu Bekra i Omera. Seid je bio jedinstven primjer čovjeka koji je kupio Ahiret za Dunjaluk i dao prednost Allahovom zadovoljstvu i Njegovoj nagradi u odnosu na sva duševna i tjelesna zadovoljstva.
Obojica halifa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., dobro su znali iskrenost i bogobojaznost Seida ibn Amira, pa su slušali njegove savjete i poruke.
Tako je jednom došao Omeru ibn Hattabu na početku njegovog hilafeta, pa mu rekao: O Omere, savjetujem ti da se bojiš Allaha zbog svog odnosa prema Allahu! Neka tvoje riječi nikada ne proturiječe tvome djelu, jer najbolja riječ je ona koja se potvrdi djelom. O Omere, obrati pažnju prema onima, bilo bližnjima ili daljnjima, čiju ti je Allah stvar povjerio. Želi njima ono što želiš sebi i svojoj porodici. Budi čvrst u teškoćama u ime istine i na Allahovom putu se ne boj ničijeg prijekora!
Omer ga upita: A ko može tako, o Seidu?
On mu odgovori: Može čovjek poput tebe, kojem je Allah povjerio sudbinu Muhamedovog Umeta, i između njega i Allaha nema niko drugi.
Nakon toga Omer ibn Hattab je pozvao Seida i rekao mu: O Seide, imenujem te namjesnikom Homsa. On mu reče: O Omere, tako ti Allaha, ne stavljaj me na kušnju! Omer se razljuti i reče: Teško vama, meni ste na vrat natovarili ovo breme, a onda me napuštate! Tako mi Allaha, neću te osloboditi te obaveze.
Imenovao ga je zapovjednikom Homsa, pa  upitao: Hoćeš li da ti odredimo platu? On odgovori: A šta da radim s njom, o vladaru pravovjernih? Pa ono što dobivam iz državne blagajne, više je nego što mi je potrebno...Tako Seid ode u Homs.
Nakon kraćeg vremena vladaru pravovjernih stiže jedna delegacija povjerljivih ljudi iz Homsa, pa im on reče: Napišite mi imena siromaha u vašem mjestu kako bi im koliko-toliko pomogao.
Oni mu dadoše spisak na kojem biješe ime toga i toga i ime Seida ibn Amira. Omer upita: Koji je to Seid ibn Amir? Rekoše: To je naš emir-namjesnik.
Pa zar je vaš namjesnik siromah?
Da - rekoše.  Tako nam Allaha, prođe puno dana, a u njegovoj kući se nikako vatra ne naloži radi kuhanja.
Omer zaplaka tako da mu suze nakvasiše bradu, a onda uze hiljadu dinara koje stavi u kesu i reče: Poselamite ga od mene i recite mu: 'Vladar pravovovjernih ti je poslao ovaj imetak da se potpomogneš u rješavanju svojih potrepština.'
Kada je delegacija predala Seidu kesu, on pogleda u nju i ugleda dinare, pa ih odbaci od sebe govoreći: Svi smo mi Allahovi i Allahu se vraćamo! Ponašao se kao da ga je zadesila velika nesreća ili zao udes.
Njemu pohita njegova uplašena žena i upita: Šta se desilo, o Seidu? Je li umro vladar pravovjernih?
On odgovori: Desilo se nešto krupnije od toga!
Ona opet upita: Da nisu muslimani poraženi u nekom boju?
Još gore od toga odgovori on.
A šta je gore od toga? upita ona.
On odgovori: Došao je dunjaluk kako bi mi upropastio Ahiret. Stigla je kušnja u moju kuću
Pa oslobodi se toga! reče ona, nemajući o dinarima nikakva pojma.
Hoćeš li mi ti u tome pomoći? upita je.
Da reče ona.
Onda on uze one dinare i razdijeli ih u manje kese te ih sviju podijeli siromašnim muslimanima.
Iza tog događaja ne prođe mnogo vremena a halifa Omer ibn Hattab, r.a., otputova u Šam kako bi se lično uvjerio u stanje muslimana na tom području. Kada je stigao u Homs, kojeg su zvali „Mala Kufa“, zbog toga što je Homs bio poznat po žalbama mještana na svoje namjesnike i radnike kao što su to činili stanovnici Kufe. Omera dočekaše  mještani u znak dobrodošlice, pa ih on upita: Kakav vam je vaš namjesnik! Oni se požališe na njega i spomenuše četiri zamjerke i pritužbe na njega, sve jednu veću od druge.
Kasnije priča Omer: Onda sam sastavio mještane Homsa i njihova namjesnika, moleći Allaha da ne bude izmijenjeno moje mišljenje o njemu, jer sam u njega imao povjerenja. Kada dođoše kod mene i oni i njihov emir, ja ih upitah:  Na šta se žalite kod vašeg vladara? Oni odgovoriše: Ujutro ne izlazi sve dok dan ne odmakne. Ja upitah: A šta ti kažeš na to Seidu? On malo zašutje a onda reče: Tako mi Allaha, uvijek mi je bilo mrsko da to spominjem, ali sada vidim da to moram učiniti. Moja porodica nema nikakvog slugu, pa ja svakog jutra preuzimam na sebe brigu oko kuhanja tijesta za kruh, a onda malo sačekam da ono tijesto nadođe pa tek onda pripravim kruh. Zatim se abdestim i izlazim među ljude.
Dalje kaže Omer: Onda ih upitah : A na šta se još žalite kod njega? Oni rekoše: On se navečer nikom ne odaziva. Ja upitah: Šta za to kažeš, o Seidu? On odgovori: Allaha mi, i to mi je veoma mrsko što moram obznaniti. Ja sam dan podredio njima, a noć sam podredio ibadetu Uzvišenom Allahu.
Ja upitah: Na što se još žalite? Oni rekoše: On  jedan dan svakog mjeseca nikako ne izlazi među nas. Ja rekoh: Šta je to, Seidu?
On reče: O vladaru pravovjernih, ja nemam sluge, niti imam odjelo osim ovog jedinog koje je na meni, pa ga jednom mjesečno operem i onda čekam u kući dok se ne osuši, a onda izlazim među ljude tek pred kraj dana.
Zatim ih upitah: Na šta se još žalite?
Oni rekoše: S vremena na vrijeme njega spopadne nešto tako da se zamisli dotle da izgleda kao da je potpuno odsutan od društva u kojem se nalazi.
Ja ga upitah: A šta je to, o Seidu?
On odgovori: Bio sam očevidac pogubljenja Hubejba ibn Adija još dok sam bio mušrik. Gledao sam Kurejšije kako komadaju njegovo tijelo i govore mu: 'Bi li volio da je Muhammed sada na tvom mjestu?' On im je odgovorao: 'Tako mi Allaha, ne bih želio da sam bezbjedan i miran kod svoje žene i djece, a da Muahmeda ubode samo jedan trn...' I ja, tako mi Allaha, nikada se toga ne sjetim, a da se ne zamislim kako mu nisam na neki način pomogao. Zbog straha i brige da mi to Allah neće oprostiti mene spopadne ona odsutnost.
Tada Omer reče: Neka je hvala Allahu koji nije dao da se moje mišljenje o Seidu izmijeni.
Omer mu posla hiljadu dinara da se malo pomogne u svojim potrebama. Kad to vidje njegova žena, reče: Hvala Allahu koji nam je pomogao da nas ti više ne moraš služiti. Kupi nam namirnica i kupi nam slugu za te pare.
On joj odgovori: A šta misliš da učinimo nešto što je bolje od toga?
Ona upita: A šta je to?
Dat ćemo ih onome ko će nam ih ponovo vratiti, i to onda kada nam bude najpotrebnije reče on.
A kako to? upita ga žena.
On joj reče: Uzajmit ćemo lijepi zajam Allahu, a On će nam to vratiti.
Ona se složi: Da, neka te Allah nagradi.
Seid napusti mjesto gdje je sjedio, sve dok nije rasporedio sve dinare u kese, a onda je rekao jednom od svojih ukućana: Odnesi ovo udovici tog i tog, zatim jetimima tog i tog, i onda tim i tim siromasima i potrebnima...
Neka je Allah zadovoljan sa Seidom ibn Amirom el-Džuhemijom, jer je on bio od onih koji su drugima davali prednost u odnosu na sebe, mada im je i samima bilo potrebno.

Dugo me nije bilo. Malo sam narastao, malo opametnio, a imam i neke nedoumice. Šta da kažem, ko i svaki PRAVI čoJek ! :)) Idemo dalje, u najboljem smijeru ako Bog da !

Imam gripu.Svejedno,idem u školu.I u mekteb sam išao.Žao mi da propustim.Pošto su već stigli ljepši i topliji dani,češće izlazim i družim se sa djecom.Drago mi je zbog toga,jer mi je već dosadilo biti stalno u zatvorenom prostoru.

Inače,volim sportove,ali mi je žao što ne mogu da treniram sad ništa i da puno trčim,ne samo zbog gripe da se ne pogorša,već i zbog stopala.Imam ravna stopala i moram ići ortopedu da mi procjeni kakvi ulošci za cipele trebaju.I neke vježbe ću dobiti da radim redovno.Za stopala je dobro hodati bos,pogotovo po kamenju,I ja koristim priliku kad je ljeto i na moru sam,pa hodam što više.

Večeras je utakmica naše reprezentacije i spremamo se familijarno da gledamo,i navijamo.
Volim da se čuju dobre vijesti o mojoj Bosni i Hercegovini.

Isto tako,dogovoreno je večeras da bude na cijelom svijetu obilježen jedan sat kao Zemljin sat.Tada je poželjno da što više domaćinstava pogasi svjetla.Procjenit će poslije koliko je energije naše planete ušteđeno samo za taj sat.Mi ćemo pogasit svjetla,tako smo se dogovorili u kući,kako bismo učestvovali u pokušaju da se bolje ljudi odnose prema našoj planeti,koja treba da služe svima nama za dobro.

Eto,ljudi moji,odoh se spremat za :"Hajmo Bosno,Bosno,Bosno,hajmo Hercegovino!!!"

Zaključio sam da jako malo znam o sportu.Ipak,to je omiljena tema među dječacima s kojima se ja družim.Odlučio sam da naučim malo više o sportovima,narpčito o nogometu,jer se o tome najviše priča.Tako da ću iskoristiti ove blogove koji pišu o tome i malo prikupiti informacije.Ako Bog da.
Još je novo to da sam popravio neke ocjene koje nisu bile baš nešto...:))
I novo je to da mi je mama rekla da primjećuje da sam se uozbiljio i da sam kao pravi momak,hehehe!Toliko za sad.Svima pozdrav,i selam alejkum!

Ovo sam pisao na današnjoj pismenoj vježbi,ovako glasi:

Nastala je noć.Edin se vratio sa posla.Bio je iscrpljen i umoran.

Upitao je ima li šta za jesti,ali žena reče da je odavno trebalo obaviti kupovinu.

Šta ćemo sad?Upita Edin.Žena odgovori-kupovati hranu.Dok je ona oblačila jaknu ,Edin je zaspao.Žena je vani čekala dugo vremena.-Napokon! -uzviknu žena vidjevši Edina na vratima kuće.Vidjela je nešto čudno,Edin je išao zatvorenih očiju.-Edine!-uzviknu žena.
Edin je nije čuo i produži put ka prodavnici.Žena ga je pratila i čudila se šta je njemu.Kada su stigli bilo je zaključano.Edin je spavajući i zatvorenih očiju provalio vrata.-Edine!Povika žena.On je opet neču i poče jesti bananu iz prodavnice.Jede   spavajući.Komšija u blizini radnje povika -EDINE!!!!!!!!Šta radiš to?!-Edin otvori oči.-Šta radimo ovdije?-Upita Edin ženu.-Edine, sanjaro si-žena će uplašeno.Ide vlasnik radnje razljućen.Edin i žena pobjegoše.On nakon toga više nikad nije sanjario...Ako bi počeo,sjetio bi se ovog događaja.

p.s. Tema je bila "Nestvarna priča":)))

Imao sam jako naugodnu situaciju jučer.Dvojica dječaka iz moga razreda su se potukli.Pošto sam ja sa jednim od njih dobar,taj drugi mi je opsovao majku i rekao da sam ja za sve kriv,iako nisam bio.To me naljutilo najviše što mi je psovao i ja sam ga udario.Njegov babo je došao na vrata naša i govorio mami svašta kako će on svog sina štitit.Mama je rekla da će samnom razgovarat.Kad me pitala,ja sam priznao da sam udario tog dječaka i rekao zašto.Onda mi je dala veliku čokoladu i rekla da obučem jaknu.Otišli smo kod tog dječaka i ja sam se izvinuo,i zamolio njegovog babu da mu zabrani da mi psuje.Njegov babo mi je rekao da se trebamo takmičiti u dobrim ocjenama i lijepom ponašanju,a ne u udaranju.Otišli smo ja i mama.Ona mi je rekla sine nije sramota ni poniženje da se izvineš,stamota je biti nasilnik.Ja sam rekao da me nije stid što sam se izvinio ali me bilo stid što sam mamu osramotio ružnim ponašanjem.Ona mi je rekla da musliman treba biti pravedan i izvinuti se ako je pogriješio i ako je on mene uvrijedio,to je njegova sramota i ja nisam za to odgovoran.Vidio sam da je i tog čovjeka bilo stid jer je dolazio napasti moju mamu,pa se i on izvinuo.

Prekjučer mi je bio zadnji dan raspusta,a prvi dan
škole.Na raspustu smo, braća i ja ,išli na snijeg,a takođe i sestra je bila s nama.Pošto nije bilo baš vrijeme za duge boravke napolju,često smo se igrali na kompjuteru igrica.Posjećivali su nas rodžaci,a i mi smo neke od njih.Izašli smo sa babom u Zenicu,u trgo-centar.Skakali smo u diječijim igraonicama.Častili se kolačima i pizzom.Na kraju smo se spremali za školu.Kupovali smo olovke i teke i ostale pribore.Tako sam proveo RASPUST.Drago mi je da je počela škola.Ima više obaveza,ali i druženja.

Volim puno čitati.Muči me jedino lektira.Nekako ne volim kad mi naređuju šta da čitam.Znam da je to obavezno i da nas učiteljica želi podučiti.Ipak,dosadne su mi neke od tih knjiga.Kao ova sad."Alisa u Zemlji čuda" Nisam ja više tako mali da vjerujem u bajke,ili neke izmišljene likove.I to mi je još knjiga pisana ćirilicom.Užas!Mislim da nisam jedini koji ovako misli.Ima puno djece koja ne vole lektire.I još na kraju,ako dobijem lošu ocjenu...Najrađe bi

Juće mi je došao amiđa i strina sa mojim novim rođakom .Zove se isa,i voli se igrati.
 Jako je razmažen.Igramo se sa njim kao da je odrasao,(IMA 9 MIJESECI).
I amidža je pravi.Takodžese i on voli igrati sa dijecom.Isa voli .:)





NARAVNO!                                                                                NARAVNO!

Mama mi je jučer kupila novine koje su mi dokazale da se ne smije vjerovati

u sve što se  vidi.Tu je bilo raznih igara,zagonetki,brojalica.

Ali mi se naj više svidjela ILUZIJA.Ta ILUZIJA je imala točku u sredini,

ali kada gledaš u nju,sve okolo se vrti.A,i brojalice su mi se

svidjele,i sve ostale igre!:);) .Istina je,ništa se nije vrtilo,ali se tako učini od gledanja u jednu točku.Znači,mi moramo gledati sve u cjelini,jer kad gledamo samo jedan dio,to nije prava slika!;)

                                        U ime Allaha milostivog,Samilosnog!

Allah dž..š.,kaže:

Poslanik vijeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova,i

Vjernici-svak vjeruje u Allaha dž.š.,i meleke njegove i knjige njegove,i

Poslanike njegove:-mi ne izdvajamo ni jednog od poslanika njegovih.I

Oni govore:'čujemo i pokoravamo se;oprosti nam ,Gospodaru naš,Tebi

Ćemo se vratiti!'''(El-Bekare,285)

''O vijernici,vjerujte u Allaha ,i u knjigu koju je On

Poslaniku Svome objavljuje,i u knjigu koju je objavio prije.A onaj ko ne

Bude vijerovao u Allaha,i u meleke Njegove, ni u poslanike

Njegove,ni u Onaj svijet-daleko je zalutao!'''(En- Nisa'136)

Nije čestititost u onome da okreće lica svoja prema istoku i zapadu;

Čestiti su oni koji vijeruju u Allaha i u onaj svijet,i u meleke,i u knjige,i u

Neki pas ukrade komad mesa i pobježe na obalu rijeke da ga namiru pojede.Došavši do vode ugleda svoj odraz na vodi.Htijede da skrene pogled,ali zastade shvativši da je i on i  komad mesa koje je držao  u ustima,dosta veći u odrazu na vodi.budući da je bio veoma gladan,baci onaj onaj komad koji je držao u ustima,i zapliva za onim većim komadom koji je vidio u odrazu  na vodi.Dok je pas tražio meso u vodi,jastreb se vinu sa obližnjeg drveta,odnese onaj komadmesa koji je ostavio na obali.Kako pas ne nađe onaj veći komad mesa u vodi,vrati se da uzme onaj komad kojeg je ostavio na obali,ali ponovo,ništa ne nađe.Razmislio je i shvatio što se desilo,te zaključi:
"Bio sam u zabludi.Izgubio sam ono malo što sam imao radi pohlepe za većim,što ne mogu imati!"

Jednom davno kažu da
su dvije mačke našle komad sira.
Podijelile su sir,ali nisu se složile.
Jedan dio je bio veći adrugi manji.Otišle su kod majmuna sa vagom,i rekle da im podieli.Majmun je stavio dva dijela na vagu,i rekao da je ovaj 2.veći i gricnuo od njega.Onda je bio ovaj prvi veći i odgrizao je i od njega.Tako sve dok je ostao samo mali komadić mačke su rekle:"Dosta dijeljenja,mi smo zadovoljne sa ovim!,".Majmun na to odgovori:"E, ovo što je ostalo, to je meni nagrada za trud!"

Jučer sam bio na džumi.Naš imam nam je pričao o preseljenju Muhammeda a.s. iz Mekke u Medinu.To se desilo zato što su tražili od njega da ostavi svoju vjeru ako misli da ostane u Mekki.On se odlučio da ode i tako sačuva vjeru.Imam nam je preporučio da se malo zamislimo o protekloj godini.Jesmo li išta korisno napravili,ili smo samo beskorisno gubili vrijeme?
Zato,htio sam pitati jeste li i vi analizirali svoja djela?Ili ste beskorisno gubili vrijeme?
Esselamu alejkum!

Medina,grad gdje je Poslanik a.s. odselio iz Mekke.To je njegova džamija.

Danas je bio moj zadnji dan škole.
Svi smo se pozdravljali i selamili.
Radovali smo se zimskom raspustu,i sankanju.
Vjerovatno cemo ici u Hrvatsku,moja braća i ja ,zajedno sa roditeljima.Drago mi je da vidim nanu i dida,i moje rodžake,a većina ih je tamo.
Eto,to je to!

selam!
ovo je moj prvi blog.
Idem u četvrti razred o.š..Drago mi je hahahahahahhah!
Pošto sam nedavno napunio 10 godina,počeo sam redovno klanjati i učim u Kur'anu.Želim naučiti još više o svojoj vjeri i možda upoznati neke moje vršnjake istih interesa.
Također me zanima kick-box,volio bih trenirati,ali nemam klub u blizini.Volim i auto-moto sport.Najviše međutim volim kompjutere,babo mi radi s njima i ja mislim da imam talenta za informatiku.Bar se nadam.
To je to za sad!